Stilske varijacije

Ako je neka predstava u Hrvatskoj stekla kultni status, to su zasigurno Stilske vježbe u izvedbi Pere Kvrgića i Lele Margitić i režiji Tomislava Radića. Premijera komada nastala kao adaptacija teksta Raymonda Queneaua (autori adaptacije bili su redatelj Radić i Tonko Maroević) bila je 1968. u Teatru &TD (tada je, umjesto Margitićeve, ulogu Nje igrala Mia Oremović, koja je nakon nešto više od godine dana prepustila mjesto Leli Margitić). Od tada Stilske su vježbe, iako su mijenjale producente (zadnje je bilo kazalište Planet Art Marka Torjanca) igrane u istoj glumačkoj postavi pedeset godina, sve do 2018. Smjestivši radnju u zagrebački tramvaj broj 11, Stilske vježbe uspjele su stvoriti svijet istodobno univerzalan i trajan koliko i lokalan i prepoznatljiv.

Novi život je Varijacijama hrabro iskoračio na teren za koji se činilo da je konačno obilježen Stilskim vježbama / Snimio Luka Dubroja

Referirati se na kultno ostvarenje uvijek je nezgodno, pomalo i hrabro, ponajprije zbog formiranih gledateljskih očekivanja. A upravo su to učinili u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život. Oni su, naime, na scenu postavili tekst Anamarije Budimir, formalno debitantice (tekstovi su joj dosad postavljani samo „koncertno“, i to na zagrebačkoj ADU, gdje studira dramaturgiju), naslovljen Varijacije, koji se sav zbiva u tramvaju i također donosi niz svakodnevnih, pomaknutih zgoda putnika. Predstavu je režirao Dražen Krešić, a igra se na Sceni Vidra, stalnoj lokaciji Novog života.

Na pozornici se nalaze prepoznatljive sjedalice iz zagrebačkih tramvaja, a u dubini je i pločica s brojem 14, koja signalizira o kojoj se tramvajskoj liniji radi (redatelj Krešić je i scenograf). Četvero glumaca (Marijo Glibo, Anita Matković, Ružica Drenski i Andrej Drenski) igraju niz prizora, kojima je svima zajedničko samo to da se odvijaju u tramvaju. Od kvaziintelektualaca do turista, od ocvalih glazbenika do danguba, u tramvaju ima svega, baš kao i u društvu kojega je tramvaj počesto presjek, simulakrum ljudi koji naoko nemaju ništa zajedničko, a zapravo ih povezuje više nego što su i sami spremni osvijestiti.

Tekst Varijacija utoliko počiva na sličnoj konceptualnoj dosjetci kao i Stilske vježbe – naoko obični, ničim zanimljivi, svakodnevni događaji postaju iskričavi krokiji koji na velik broj načina pripovijedaju istu poentu – svakodnevica je mjesto iznimnih umjetničkih potencijala, osobito za komediju. Anamarija Budimir tu je staru mudrost, koju je lako izreći, ali teško oblikovati u funkcionalno scensko djelo, svladala vrlo spretno te su epizode u Varijacijama redom uspješne dosjetke koje na sceni jetko oživljavaju na gledateljsko zadovoljstvo. Ipak, predstavi bi koristilo da je nešto kraća, jer epizode, iako redom zabavne i vješto oblikovane, s vremenom počinju previše nalikovati jedna na drugu.

Zanimljivo je i kako redatelj Krešić organizira podjelu, istovremeno se koristeći pojedinim glumcima u tipu i protiv tipa. Tako Marijo Glibo, koji zaista ima albinizam, u predstavi igra albino putnika u tramvaju, što se izvrće u humorni niz rubno apsurdnih zgoda s drugim putnicima. Ili Anita Matković, koja, iako najstarija „putnica“ u scenskom tramvaju, igra uloge koje bi se intuitivno povjerile mlađim članovima ekipe. Ne zaostaju ni Ružica i Andrej Drenski, svi se očito na sceni zabavljaju, osobito u poigravanju stereotipima i predrasudama, za što je ambijent tramvajskog putničkog prostora, mjesta gdje se po definiciji na malom prostoru nalazi mnogo različitih ljudi, vrlo pogodan.

Zaključno, Novi život je Varijacijama hrabro iskoračio na teren za koji se činilo da je konačno obilježen Stilskim vježbama. No Anamarija Budimir, Dražen Krešić i ansambl predstave pokazali su da tomu nije tako.